Ubojstvo uma

Svaki put kada odem, zaboravim. Minutama izraženim s nebrojeno nula ne sjećam se ničeg. Amezija se zalijepi za moj vijuge poput hobotnice koja se stisne uz ruku i ne pušta jer zna da ćete ju uskoro probosti nožem. 

A onda odjednom, kada vam se život po stoti put promijeni iz temelja, neka mala, beznačajna sitnica sjeti vas da negdje u sredini elektične kutije sjedi malena, mikroskopska domena obojana u bijelo i čeka. Čeka da ju se opet iznova otvori, da se riječi razliju po njoj i da ju podsjetite kako je to biti puna riječi. Koje samo vi razumijete.

Ovo je novi početak, a za razliku od prošlih, ovu prošlost neću dirati. Neka stoji. Nek me podsjeća. Nek mi izvuče osmijeh svaki put kad pročitam.

Želim novi template - tamne boje, sa samo jednim detaljem.
Može biti vintage erotska fotografija, a može biti i bidermajer kauč.
Žarko, žarko želim novi template.
Mislim da je krajnje vrijeme da se počnem igrati dizajnom ;)

Razmišljala sam. Jučer dok sam umorna krepavala na kauču, razmišljala sam. Ne želim opće paziti na riječi, ne zanimaju me pridjevi, glagoli i atributi. Želim da riječi same klize ovim monitorom, da plešu u ritmu ljubavne, nježne pjesme i želim da me nimalo nije briga za ono što će pisati i za komentare.

Stvarno me nije briga...ni za danas ni za jučer ni za sutra. Misli su mi trenutno negdje daleko, na moru.

Noć je, obična noć prepuna topline, zadihanih turista koji ližu sladolede, muzika koja se prelijeva zrakom miješajući se u simfoniju koja začudo zvuči ugodno.

Ta naizgled obična noć krije mnoge tajne, mnoge osjećaje običnosti, prosječnosti, ljubavi, suza i smijeha; ovisno o pogledu i oku promatrača.

U toj noći...sasvim običnoj i naizgled prosječnoj nalazim se i ja. Malena pod zvijezdama ali velika zbog osjećaja koji rastu u grudima. Prva ljubav, prvi susret, prvi poljubac, prvi trnci koji klize niz leđa...prvo odrastanje.

Danas me ne pitajte ništa. Lebdim...pjesma me nosi na svojim krilima. Dovoljno je zatvoriti oči i otploviti u prošlost. Bezbrižnu i svijetlu. Bez ijednog problema, bez trauma i kompleksa.

Danas sam zaljubljena. U život u more u ojesmu. Kao i svaki dan...ali danas intenzivije. I iskreno, fućka mi se za riječi.
Autor je na rubu pucanja po šavovima. Pozitivno mu fali more. Samo more...

U nedostatku inspiracije biram šutnju.
A vama evo druga sisa: par onoj iz naslova (.) (neka me netko nauči kako joj centrirati bradavicu).

Kad sam bila mala curica, za mene je ljubav bila roditeljski zagrljaj i čokolada.
Kad sam bila osnovnoškolka za mene je ljubav bila pogled jednog Ivana.
Kad sam bila u pubertetu, za mene je ljubav svaki dan imala novo značenje. Sukladno simpatijama koje sam mjenjala češće nego donje rublje i ljubav je sa svakim novim imala svoje značenje.
Kad sam bila srednjoškolka, ljubav je bila ne dobiti ukor zbog bježanja sa sata, zbog njega.
Kad sam bila na faxu, ljubav je za mene bila sloboda da odem kamo hoću kad ja to hoću. I samostalnost kroz koju sam otkrivala život.
Početkom ljeta, nakon prve godine faxa, odrekla sam se ljubavi.
Dan nakon toga upoznala sam budućeg muža. Ljubav je postala smisao života, duševna hrana i prva prava ovisnost.
U rodilištu, mislila sam, nikad nikog neću voljet kao njega. I nisam se prevarila. Ta je ljubav najjača, najšišća i spremna na svaku žrtvu.
Ali sinoć (uzmite u obzir da je post trebao biti objavljen jučer;), dok sam ti u tišini plakala u krilu, shvatila sm da je najljepša ljubav upravo ona kada nekome možeš plakati na ramenu bez riječi, bez potpitanja, bez uzbune i straha, sa razumijevanjem.

Ljubav je sposobnost da pogledom kažeš tisuću riječi-a da onaj koji te gleda to razumije.

Autor je strahovito nervozan, s očima iz kojih sijevaju munje jer mu je upravo nestao post, predivan post o tome što je ljubav.

• jedna opterećena žena koja će se na kraju priče prestati opterećivati, odjevena u donje rublje i kimono
• jedan digitalni fotoaparat
• jedan strpljivi muž
• jedan kauč
• puuuuno strpljenja za ženina lamentiranja o ružnom trbuhu i visećim sisama
• i jedan kompjuter s programom za zatamnjenje i kontraste na fotografijama

Rezultat: žena opijena slikama svoga tijela koja iznemogla od ljubavi leži na kauču.

I najvidljiviji nedostaci nestaju dobrim omjerom kontrasta i boje ;)

Što sam starija sve me više nerviraju obljetnice, obilježavanja, datumi, a iznad svega me smeta komercijalizacija istih. OK, prihvaćam da svaka "skupina ljudi" zaslužuje imati obljetnicu, isto kao i recimo rođendan, ali medijska pompa koja to prati me zaista izluđuje.

Osobno recimo ni rođendane više ne obilježavam kao nekad kad smo znali lumpovati po cijelu noć. Sada sam ozbiljna, udana žena i u biti...tirođendani mi ne predstavljaju apsolutno nikakvu satisfakciju. Osim poklona dakako.

Više od ičeg na ovom svijetu volim slaviti male datumčiće, toliko sitne da ih svi oko mene zaboravljaju. Sjećam se datuma upoznavanja, "prohođavanja", prvog sexa, zaruka, useljenja, početka zajedničkog života, datuma kada smo rezervirali datum vjenčanja (bilo je Valentinovo ;), vjenčanja, plusa na testu, prvog pregleda...jel da još nabrajam ili ste shvatili poantu?

To su za mene prave obljetnice, moemnti koje želim pamtiti čitav život. Jučerašnji dan žena sam promašila, negdje do 18 kad sam negdje slučajno vidjela ogromnu reklamu s čestitkom. Hm. Znam koga to pali.

-Mama, sretan ti dan žena.

-O čerce moja, sjetila si se, kako je to lijepo od tebe, i ja tebi čestitam, stari mi je poklonio ružu, jel' tebi tvoj nešto poklonio, kako misliš nije, pa jel' došo doma, a biće nije, valjda će ti nešto kupit, ako ti ne kupi čut' će me, prasac jedan zaboravni, a zvala me "the kokoš" sad bi se ona mirila, biće joj nešto treba, ma ne pada mi na pamet opet joj plaćat' kavu, a kad mi dolaziš, kako mi unuk, nego jesi dobila paket, poslala sam ti balerinke, mogla si i ti meni nešto kupit i poslat za dan žena..."

Da, mama je pričljiva osoba, as you can see ;)

Ušao je u kuću. Sjedila sam za kompjuterom. Čekala sam da me poljubi (ipak je dan žena, što bi se dizala). POljubio me. Durila sam se. Skinuo je čizme. Durila sam se. Skinuo je jaknu. Durila sam se. Dao mi je Nutellu. Durila sam se - pogledao me zbunjeno. Krepala sam od smijeha.

Meni je dan žena svaki dan. No ipak sam si poklonila pjenušavu kupku (nema veze što me potomak kao došao vidjeti - provirio je iza zavjese na kadi, nasmijao se, a pri drugom provirivanju uskočio je u kadu) koja je završila sa nagrišpanom kožom i borama od smijeha.

Meni je svaki dan dan žena. I Valentinovo. I Božić. I Karneval.